Baština je temelj identiteta

Podstrana, glagoljaško pučko crkveno pjevanje u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji već je jedanaesto multimedijsko izdanje, u kojem su uz knjigu dodani i nosači slike i zvuka (DVD i CD) koji prikazuju i tumače pučka glagoljaška pjevanja i običaje iz pojedinih otočnih i priobalnih mjesta  Dalmacije. Vrijedan je pozornosti taj značajan poduhvat na istraživanju i dokumentiranju, zaštiti i očuvanju, proučavanju i promicanju hrvatske tradicijske pjevane baštine, kojega predvodi  Dragan Nimac. Uz njega, stručni suradnik i suurednik serije izdanja je i etnomuzikolog Joško Ćaleta a sunakladnici su Hrvatska kulturna udruga Pjevana baština, Institut  za etnologiju i folkloristiku i Hrvatsko katoličko sveučilište. Pohvale su još i više zaslužene zna li se da u ostvarenju ovih izdanja sudjeluju brojni i raznovrsni istraživači i suradnici a prije svih  pučke pjevačke skupine koje tako oživljuju i čuvaju svoju prastaru zavičajnu baštinu. Ovakva izdanja, kao kruna višegodišnjeg rada a još i više cjelokupan posao oko nalaženja, istraživanja i dokumentiranja pučkih glagoljaških napjeva, doprinose očuvanju i obnovi mjesnoga, narodnog i vjerskoga identiteta. Ne bi to bilo moguće bez pučkih pjevača, stalnih ili povremenih skupina, koje uz ova izdanja dobivaju  poticaje i oslonac za svoj daljnji rad ali i priznanje za onaj dosadašnji. I ne samo oni nego i svi oni koji su kroz povijest, s koljena na koljeno prenosili svoje tradicije, stvarajući tako povijesnu baštinu i narodni identitet.

Koliki je značaj i opseg rada na tom području, rječito govori i podatak da se nakon prethodnih (Tisno, Zaton, Radovin, Tkon, Veli Iž, Jezera, Vodice, Lišane, Šepurine i Stankovci) te ovoga izdanja pučke pjevačke baštine iz Podstrane, nastavlja i traje istraživački rad u još kakvih tridesetak mjesta na našim otocima i priobalju. Jasno je stoga da je do sada ovaj golemi nakladnički poduhvat dovršen zapravo samo s jednim svojim manjim dijelom, možda četvrtinom, te da pred nama stoji još ogromno pučko  tradicijsko blago kojega treba prikupiti, sačuvati i objaviti budućim naraštajima. Ova multimedijska monografija, sama strogo uzevši, nije znanstven nego spada u red izdanja koje na pristupačniji i široko razumljiv način predstavlja građu, prikazujući je na jedan dopadljiv i jednostavan a istovremeno i na vrlo upečatljiv način. Ipak, ovakva knjiga, nije se mogla prirediti i objaviti bez znanstvenog pristupa temeljena na znanju, istraživanju i kritičnosti prema činjeničnoj građi. Izdanja iz drugih mjesta crkveno-glagoljske pučke pjevačke baštine doći će prije i biti će ih više što prije se ovom predanom radu suradnika Nimca i Ćalete pridruže i hrvatske kulturne ustanove kojima je to, po definiciji, profesionalna dužnost i zadaća.

Čuvari poljičke baštine

Naša tradicija živi i obnavlja se zahvaljujući upravo onoj istoj ljubavi koja pokreće izvođače, istraživače, organizatore, pregaoce koji su ostvarili ovo i ovakvima slična izdanja. Tako se i pramenovi starih tradicija obnavljaju i usađuju  u suvremenu kulturu, posve novo i drugačije civilizacijsko okruženje od onoga u kojemu je ta tradicija nastajala i trajala, pa se – zajedno smjenom i nestajanjem svojega izvornog kulturnoga okruženja – gasila i dovodila na rubove opstanka. Ovim izdanjem i mnogim drugima slične vrste a nadasve ovakvom djelatnošću, dijelovi starih tradicija ne samo da se očuvaju, nego se ucjepljuju i uživljuju u novu kulturu. Zahvaljujući predanosti ljudi koji se trude očuvati, upoznati i predstaviti glagoljaško crkveno pučko pjevanje, ovo tradicijsko pjevanje je opstalo i udomaćilo se i u suvremenoj kulturi. 

Pjevačke tradicije u Poljicima, u čiji primorski dio spada i Podstrana, opisao je još početkom XX st. (1903 - 1906) Don Frano Ivanišević, župnik u Jasenicama, u etnografskoj monografiji Poljica. U prikupljanju građe, koja je sabirana temeljem znamenite Osnove za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu (1897.) Antuna Radića, znatno su mu i kao kazivači i kao zapisivači pomagali i dvojica pučana, također Poljičani, Pere i Jozo Simunić. Imao je Ivanišević i niz kazivača iz brojnih sela u Poljicima o čemu je naveo: Ovi su starci  stali u mene za nedilju dana, niki više niki manje, za mojin stolon jili i pili, gostili se i razgovarali se po cili ubogi dan, davali mi odgovore na pitanja po „Osnovi“, kako učeni ljudi u Zagrebu želu znati o našem puku.   

Iako je Ivanišević i rođenjem i svećeničkom službom najveći dio života proveo u donjim Poljicima, nažalost manje je pisao o glagoljaškom pjevanju u primorskim župama a više o pjevanjima iz gorskih krajeva Poljica odakle su bili i njegovi glavni suradnici, braća Simunić. Smatrao je da se baš u srednjim Poljicima bolje očuvala tradicijska kultura i zato je, kaže, odabrat taj sridnji put te uzeja baš sridnja Poljica ka’ sliku i priliku poljiškog narodnog života, a ono, šta je osobito za gornji i donji kraj, opet napose zabiližija, da se zna i vidi, po čemu se druga mista od nji’ razlikuju.  

Narodno ili crkveno

U ovoj knjizi, nikada poslije nadmašenom spomeniku tradicijskoj kulturi Poljica, Ivanišević je opisao cjelinu tradicijske kulture odnosno narodnog života kako se to, sukladno Radićevim postavkama, tada govorilo.  U jedanaest tematskih cjelina od kojih je svaka dodatno raščlanjena na više sastavnica, Ivanišević donosi podatke temeljem kojih opisuje cjelinu tradicijskoga načina života. Na niz mjesta donosi i podatke o pjesmama i pjevanju u Poljicima a izrijekom u poglavlju o zabavama donosi i natuknicu o pjevanju. Uočljivo je međutim da se  ne dotiče korpusa pjevanih tradicija vezanih za crkveni kalendar. Na pitanje zašto je to tako bilo, odgovor bi se možda mogao tražiti u tadašnjem poimanju etnologije i njene zadaće. Naime, etnologiji, koju je Antun Radić shvaćao kao znanost koja se imala baviti narodnim životom, u središtu zanimanja bile su teme tradicijske kulture, žive tj. etnografske baštine naroda, koju bi potom znanstvenici etnolozi proučavali kako bi utvrdili njene povijesne dimenzije, ishodišta i mijenu, preplitanja te do moguće mjere i nekadašnja izvorišna značenja.  Crkveno pjevanje, iako je bilo obredna okosnica u nizu kalendarskih običaja, ostajalo je mimo središnjega interesa etnografa. Držalo je se prije crkvenom nego narodnom umjetnošću. Tako je tema glagoljaško pučko crkveno pjevanje, pa i druge pjevačke tradicije stvarane i baštinjene iz crkvenih obreda, iako sastavni dio života naroda, ipak  bila manje zanimljiva zapisivačima ili bolje rečeno opisivačima narodnoga života. Crkveno obredno pjevačke teme, kao dio pučkih tradicija u etnologiju će zapravo uvesti Milovan Gavazzi  i Božidar Širola tridesetih godina prošloga stoljeća opisujući ih u zasebnim etno-muzikološkim disciplinama. Dotadašnji sakupljači narodnog blaga, građe o narodnom životu, koji su radili prema Radićevim uputama nisu obraćali dovoljno pozornosti običajima pučke crkvene pobožnosti ili barem ne toliko da bi ona već tada, koncem XIX. i početkom XX. stoljeća bila opisana kao sastavni dio etnografske slike naroda. Budući je određena prije i više svojim institucionalno crkveno-vjerskim sadržajem, bez obzira što je njen (iz)vanjski oblik, forma i izvedba, već na očigled razumljiv kao pučki i zapravo narodan, etnografe je taj tradicijski fenomen tada manje zanimao.

To je vjerojatni razlog zašto Ivanišević, inače veoma akribičan i detaljan, ovu osobitu vrstu pučkoga glagoljaškoga pjevanja ne opisuje podrobnije. Ipak posvetio je Ivanišević zaseban odjeljak o pjevanju koje donosi u poglavlju Zabave a nakon što prethodno opiše vrste svirala, svirce i sviranje. Prvenstveno on spominje diple, svirale i gusle te harmoniku kao gradski instrument koji u novije vrijeme prihvaća mladež. Usredotočuje se na doista narodna pjevanja ona koja su postala i opstaju u narodu kao njegov proizvod. Istovremeno izostavlja ili tek samo dotiče ona pjevanja koja su po svom obliku i načinu izvođenja također narodna ali su u većini u svom sadržaju pa i prilikama izvođenja crkvena pa stoga nisu bila posebno zanimljiva onovremenim etnografima. Ipak, makar i s ruba, pišuži o jeziku, Ivanišević daje i vrijedno svjedočanstvo o glagoljaškom pjevanju: Po crkivan su pivali misu popi iz glagoljaški’ misala, a te pope zovu i danas: naši popi glagoljaši, koji govoru ‘rvasku misu. Oni drugi popi govoru misu na talijanskon jeziku a iz latinskog misala. Reku: nima ti do našeg popa i naše ‘rvaske mise, svaka mu se razumi, kada se s tobon razgovara. O latinašu čuje se reć: i oni popi u talijanskon jeziku lipo, divoto (pobožno) govori misu, ali koja vajda, čini mi se, Bože prosti, ka’ da nisan ni sluša’ misu, kada ne razumin, šta balabra (primeće kroz usta) u tuđen jeziku.

Kiridžijsko pjevanje

A taj svoj jezik, svjedoči Ivanišević, nazivali su Poljičani jezik ‘rvaski, i to ne tadašnji naraštaj nego su i najstariji pučani svjedočili da jezik govore i nazivaju kako ih je mater naučila … po ovu našu težašku ‘rvasku… Poliški čoban, koji vas svoj vik proživija u krševiton Mosoru za blagon,  koji nije nikada pristupa’ na nikakve skupšćine učeni› ljudi, pripovida, da je za ovcan nosija glagoljašku bukvicu i da je na lišaju riza’ i pisa’ ‘rvaska slova: az, buk, vid itd. Zovu se glagoljaška stara bosanska slova, koja su stari ljudi dobro poznavali, pisali na rabošu (komad drveta), na pragu od vrata zarizavali.

Zovu to:  s t a r o   ‘ r v a s k o   p i s m o, ili  p o l j i š k a   a z b u k o v i c a.

Premda neveliko područje, od Žrnovnice na zapadu do Cetine na istoku te od primorja do u gorsko zaleđe Mosorovih visoravni prema granicama Cetinske i Imotske krajine, Poljica su govorno raznolika.

Sridnja i donja Poljica slažu se do nike mire, a gornja su od nji’ puno različita. Donji su Poljičani uz more, mišaju se sa Splićanin i Kaštelanin, zanašaju na nji’ov govor; oni priko Mosora u gornjin Poljicin zalazu u Cetinu, u Sinj, privatili nji’ovu besidu, pa izgovaraju čisto ka’ i oni. U sridnjin se Poljicin ta dva govora mišaju, ali je donji govor danas još jači. Donja Poljica govru  č a, sridnja  š t a  (a samo mali kraj č a),…. u selu Sitnomu (sridnja Polj.) oni iz donjeg kraja (Jasenovo) niki i niki izgovaraju  č a,  a gornji pod Mosoron ne bi to izrekli za živu glavu, oni se donjin i rugaju za to …. gornja  primišano  š t a  i  š t o, ali u većen dilu  š t o.

Ivaniševićevo pojašnjavanje govornih osobina i razlika u pojedinim poljičkim govorima navođenjem niza riječi različitog oblika a istoga značenja (poput grin, iđin, žin) danas je vrijedan izvor povijesne slike hrvatskoga jezika u Poljicima, njegovim mijenama u dodirnim govornim područjima. Tomu je i sam svjedočio navodeći kako je  natrag 25 godina doša’ doma iz simenišća Prika i počeja govoriti  š t o, stala .. sestra Marta rugat: „Nu, Majo, kako naš Vrane počeja govorit na  v l a š k u!“. Na današnji dan ne bi se više niko tomu naruga’. Ivanišević je lapidarno opisao i pjevanja u Poljicima, navodeći njihova glavna obilježja i međusobne razlike.  Više je opisivao pjevanja iz gornjih Poljica koja su njemu, rođenom uz more, vjerojatno bila slabije znana pa donekle i strana.  Pjevačku baštinu svojega rodnog, primorskoga kraja, ona polifona pjevanja kakva danas baštine i nastavljaju glagoljaški i klapski pjevači u primorskim dalmatinskim gradovima, Ivanišević, začudo, posebno ne ističe. Tek navodi da su to složna pjevanja, suprotstavljajući ih neugođenim pjevanjima u gornjim Poljicima za koje kaže da da se naziva kiridžijskim,  odnosno muško, jer muškići naviše pivaju tako.

Kada pivaju dva zajedno anda valja da slažu. Kada u dva po dva pivaju, kaže se da je to po  k i r i dž i n s k u (kirijaši). U sridnjim i donjim Poljicin piva mlađarija složno od početka do svršetka dok u gornjin Poljicin zanašaju na cetinsku, to će reć jedan počme koju rič zgodnu od pisme, ka? Na priliku: „Čujder brate da ga zapivamo!“ – „ Bog nam dao zdravlje za zdravlje!“ – „Moj brajane, eto me do tebe“ i tako na više načina, unda otegne na svršetku  o,  a drugi tad ustresa o’- o’- o’- o’- o’- o’  i puno na dugo rastegne sve dok se s njegovin sklopi zgodno i postane jednako debeja ili tanak, pa sve tanča i tanča dok se složi i slije u jedan glas tako da ne bi reka’ da pivaju dva grla nego samo jedno. Oni, šta je prvi počeja, pristane prvo, drugi još malo drži glas pa priduši i pripiva odma’ onu rič, koju je njegov drug njemu, nu samo što on ne oteže, nego posve kratkin glason izgovori, a niki namisto oni’ riči reku koje druge onizin slične. Kad drugi dušak zapivaju, oni, šta je kašnje prista’, počme prvi, a drugi ustresa, pa tako po redu.

Sudeći prema imenu ovoga pjevanja, koje upućuje na putujuće trgovce i prijevoznike (kiridžije) a i prema sadržajnom opisu, u Ivaniševićevo vrijeme u gornjim Poljicima pjevalo se takozvano putničko, znano doduše rijetko i ponegdje kako u Imotskoj krajini tako i u susjednoj zapadnoj Hercegovini.

Vojkavica i gange

Zabilježio je Ivanišević i žensko pjevanje: Drugi način pivanja zove se  v o j k a v i-
c a  ili  ž e n s k o  pivanje. Kad se piva pod vojkanje, pivaju se male pisme i to ovako: jedan počme prvi redak: „Tambur, tambur, vara, vara!“ a onda oba zajedno: „Tambur, tambur, vara, vara! Mile moja, vara!“ Prvi tad otegne  o, druge ustresa  o’-o’-o’-o’-o’, a kad složu anda oba jednako kažu pivajuć: „Mile moja, Mile moja!“ Tako za svakin retkon.  Daje on i nekoliko primjera pjesmica vojkavice te niz, kako kaže, popijevki iz gornjih Poljica koje je zabilježio Jozo Simunić, uz napomenu da se iz oveće zbirke popjevaka …. priopćuju ovdje samo neke,  uz  dvije pjesmice iz donjih Poljica. Obje ove pjesmice, (Oj javore, zelen-bore, Blago tebi pokraj gore… te Naša seka cviće brala, pa ga slala na zlatara) kao i pjesme iz gornjih Poljica sadrže u sebi motive odnosno slike prastarog obrednog pjesništva (gora, bor, vita jela, djevojka, junak, soko, zlato, devet braće, zelena jabuka itd) a osobito je vrijedna pjesma iz donjih Poljica u kojoj se zapravo opisuju svati kozmičke, svete svadbe: Seku ćemo suncu dati, Misec će jon svekar biti, A vlašići diverići, A danica jetrvica, Zvizde svitle, zave mile.

Pišući o pjevanju u Poljicima, Ivanišević manje opisuje pjesme iz srednjih i donjih, gdje je i rođen i obavljao župničku službu pa ih je morao i bolje poznavati. Ipak češće navodi pjesmice iz gornjih Poljica, koje je sabirao njegov tamošnji suradnik Jozo Simunić. Tako u monografiji nailazimo tekstove pjesmica koje danas prepoznajemo kao rere ili gange  kakve se i danas pjevaju u Cetinskoj i Imotskoj krajini koje su i govorima slične gornjim Poljicima: Usta su joj obilate mire, za vodene trošiti kumpire; Pobratim se pobratimu vali, da mu puška brez kremena pali; Crna gora razgovora nema, ni divojka koja majke nema; Pivac piva koko odgovara, teško kući di ni gospodara; Oj Mosore moj debeli lade, što u tebi divojčice rade.

Nedovoljno istraženo područje

Da je Ivanišević imao neku posebnu simpatiju prema narodu iz njemu bližih ili daljnjih susjednih dalmatinsko (za)gorskih područja potvrđuje i navodom o ugledu jednog od posljednjih, ako ne i posljednjem hajduku:  Na glasu je ‘ajduk Nikola Šimić koji još žive. Izaša je nazad dvi, tri godine iz Istrije iz tamnice, Proša je kroz Poljica svit se okupija oko njega, častijo ga jićen, pićen, ka velikog junaka. Sad je u Ercegovini u rodnom mistu. Posredno, taj nam navod kao i pretežit odabir pjevanja pokazuju da je tadašnja jadranska Dalmacija  tražila svoj iskon i uzor u etosu unutrašnje, zagorske Dalmacije, našavši u njemu i ime tih godina osnovanom splitskom nogometnom klubu. Krivi navod imena hajduka, koji se zvao Andrija a ne Nikola i koji je nakon tridesetrogodišnje robije pomilovan i pušten ali je preminuo prije no što je ovaj navod o njemu objavljen, mogao bi ukazivati  na pomodarsku površnost ali i na to da je autor podatke  s područja izvan vlastite sredine primao iz druge ruke. Tako Ivanišević nije opisao pučko glagoljaško pjevanje onako kako bi se moglo očekivati s obzirom na mjesto njegova rođenja i službovanja, pa mu je svako moralo biti poznato. O razlogu tomu nije nemoguće ali ipak bolje je dalje ne nagađati.

Vrijedno je da je pišući o Poljicima, Ivanišević donio niz navoda o tradicijama o kojima do tada ima malo ili nimalo zapisa. A pučko glagoljaško pjevanje, iako bi se očekivalo da u cjelovitom etnografskom opisu Poljica bude opsežnije zastupljeno, ipak je dobro poznato. Pisanih navoda i izvora o njemu, kad više kad manje, nalazi se do u tisuću godina duboku prošlost. Najvećim svojim dijelom, koliko god bilo vezano uz crkvene ustanove (samostane, župe, redove, popove glagoljaše)  glagoljaško pučko glagoljaško pjevanje je narodno, tradicijsko – prenosi se s koljena na koljeno iz naraštaja u naraštaj kao živa baština kršćanskih vjernika, pučana.  U ovim stoljetnim tradicijama polifonog  pjevanja jezikom hrvatske redakcije crkvenoslavenskog jezika, nasuprot latinskom, sačuvan je i duh i izričaj univerzalnog kršćanstva, onog istočne i onog zapadne tradicije, nalazeći sebi slične i srodne oblike u različitim jezicima – od Korzike do Dalmacije, od Epira do Kavkaza i šire. Stoga je pučko crkveno glagoljaško pjevanje iz Podstrane, kao i iz svakog drugog mjesta gdje se očuvalo, spomenik ne samo jednoj mjesnoj tradiciji, nego je povijesni hrvatski prinos i dioništvo u pjevanoj baštini  općeg kršćanstva i njegovoj uljudbi. Ta prastara tradicija opstaje i živi i danas u novom civilizacijskom okružju kao živa sastavnica suvremene kulture. Ovo izdanje nije samo očuvanje zavičajne baštine u Podstrani i donjim Poljicima. Spomenik je to povijesti i tradicijskoj kulturi slavne Poljičke kneževine, pučke republike, kako ju je sredinom XVIII. st. nazvao Alberto Fortis. Spomenik je ovo dalmatinskome puku i cjelini hrvatske tradicijske kulture. Baština je najčvršći temelj identiteta naroda.